Dubrovnik

Uspješan razvoj Dubrovnika u prošlosti bio je uvjetovan prvenstveno povoljnim zemljopisnim položajem i gospodarstvom temeljenim na pomorskim i trgovačkim djelatnostima.

Prilikom ulaska u Jadransko more, Dubrovnik je prva zaštićena luka na pomorskom putu koji ide od istoka prema zapadu, s brzim pristupom zaleđu dolinom Neretve. Najnovija arheološka istraživanja pokazala su da je naselje iz 6. stoljeća ili vjerojatno čak i ranije postojalo pod današnjim gradom. Proširio se dolaskom Hrvata u 7. stoljeće, nakon napuštanja drevnog Epidaura (današnji Cavtat).

Intenziviranje prometa između Istoka i Zapada tijekom i nakon križarskih ratova rezultiralo je razvojem pomorskih i trgovačkih središta širom Sredozemlja i Jadranskog mora u 12. i 13. stoljeću. Dubrovnik je bio jedan od njih. Zadarski ugovor 1358. godine oslobodio je Dubrovnik od mletačke vlasti i bio je presudan za uspješan daljnji razvoj. Preostali dalmatinski gradovi to nisu uspjeli postići, tako da su definitivno pali pod mletačku vlast 1420. Već tijekom 14. i 15. stoljeća Dubrovnik je bio najvažnije pomorsko i trgovačko središte Jadrana, uz Veneciju i Anconu. Dubrovnik je proširio teritorij koristeći se ugovorima i kupnjom zemljišta od Kleka na sjeveru do Sutorine na ulazu u Boku Kotorsku, uključujući otoke Mljet, Lastovo, Elaphite i Lokrum.

Pravni status Dubrovačke Republike u potpunosti je postignut do 15. stoljeća. To je značilo neovisni izbor rektora i vijećnika, kovanje valute, državnu zastavu s likom svetog Vlaha, neovisno zakonodavno tijelo i pravo osnivanja konzulata u inozemstvu. Prema aristokratskom ustavu državna se vlast temeljila na Velikom vijeću, koje su činile dubrovačke plemićke obitelji. Oni su pak imenovali članove Senata i Malog vijeća, koje je bilo izvršno tijelo Velikog vijeća. Rektor je imenovan mjesečno kao nominalni simbol vlasti.

Već u 15. stoljeću Dubrovnik je imao dobro organiziran tranzitni trgovački put s balkanskim zaleđem. 1525. godine, zbog jače turske ekspanzionističke politike na Balkanu, Dubrovačka Republika odlučila je prihvatiti tursko tutorstvo i plaćanje danka. Međutim, zauzvrat su stekli pravo na slobodnu trgovinu u cijelom turskom carstvu, uz carinu od samo 2%. Ova mala država, koja nije imala vlastitu vojsku, dovela je svoj obrambeni mehanizam do savršenstva koristeći se vještom diplomacijom i širokim konzularnim aktivnostima. Uspjela je sačuvati svoju neovisnost održavajući neutralnost u međunarodnim sukobima i koristeći tutorstvo moćnih država, posebno Španjolske i Vatikana. Mletačka Republika bila joj je jedini trajni suparnik i neprijatelj.

Dubrovačka Republika ušla je u svoje zlatno doba u 16. stoljeću, u vrijeme kad je snaga i slava Venecijanskog carstva jenjavala. Njegov se prosperitet temeljio na pomorskoj trgovini. U 16. stoljeću dubrovačka trgovačka mornarica poklapala se sa svjetskom razinom svojom kvalitetnom flotom od 180 do 200 brodova. Gradili su se sve veći tipovi brodova, poput galija, podmetača i brodova. Ti su brodovi išli na sve dulja i opasnija putovanja kroz Sredozemno i Crno more, kao i preko oceana do sjevernih luka u Engleskoj i Njemačkoj, čak do Indije i Amerike. Dubrovnik je postao svjetski poznat i tražen za prijevoz tereta, koji je obuhvaćao vrlo raznolike pomorske i trgovinske poslove.

Materijalni prosperitet i osjećaj sigurnosti i slobode pomogli su oblikovanju humanističke kulture koja je dodatno nadahnula gorljivu kreativnost. Dubrovnik je dostigao veličanstvene razine postignuća u svom urbanom i arhitektonskom razvoju koji se održao do danas, u svojoj književnosti i poeziji (Marin Držić, Ivan Gundulić), znanostima (Ruđer Bošković) i na mnogim drugim poljima umjetnosti i kulture.

U 17. stoljeću opća kriza u mediteranskom pomorstvu utjecala je i na pomorsku trgovinu Dubrovnika. Katastrofalni potres 1667. doveo je Dubrovačku Republiku u kritično razdoblje, gdje se borila za opstanak i političku neovisnost. 18. stoljeće dalo je Dubrovniku priliku za ekonomsko oživljavanje pomorske trgovine pod neutralnom zastavom. Takvo je stanje bilo kad je Napoleon raspustio Dubrovačku Republiku 1808. godine.

Na Bečkom kongresu 1815. godine dubrovačka regija pridružena je ostalim dijelovima Dalmacije i Hrvatske. Od tada dijele zajedničku političku sudbinu.

Nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske i naknadne srpske agresije na hrvatski teritorij, Dubrovnik je napadnut u listopadu 1991. Srbi i Crnogorci namjeravali su osvojiti i uništiti regiju, napadajući destruktivnom silom koja do sada nikada nije viđena. Dubrovačka regija bila je okupirana i znatno opustošena. U osmomjesečnoj opsadi sam grad je više puta bombardiran. Najbrutalnije razaranje dogodilo se 6. prosinca 1991.

Danas je ratom razorena kulturna baština Dubrovnika najvećim dijelom popravljena. Obnovljeni hoteli, važna imovina Dubrovačkih ljetnih igara, kao i druga kulturna događanja presudni su preduvjeti za razvoj modernog turizma.

Izvor: tzdubrovnik.hr